Sitna iglica – podsjetnik na Međunarodni dan osoba s invaliditetom

Brzo vrijeme leti, već smo u prosincu. Prosinac ima bezbroj događanja što se svodi na vidljive humanitarne akcije kao da živimo samo u prosincu kojeg bi nazvala “bajkoviti” mjesec što sakriva realnu sliku od svakodnevnog života 12 mjeseci. Među tim humanitarnim danima 3. prosinca se obilježava Međunarodni dan osoba s invaliditetom što mnogi naši političari ne znaju – što je danas, koji je dan.

Na pojedinim područjima se poboljšala situacija, primjerice – u moje vrijeme školovanja rijekost je bila da dijete s teškoćama pohađa redovnu školu u svome mjestu, tada još nije bilo ni pomisli na asistenta u nastavi, a kamoli biti student s invaliditetom. Danas sve češće djeca sa teškoćama pohađa redovnu školu i nastave na visokim školama mada je i dalje problematika tijekom obrazovanja. Od samog upisa u školu, neprihvaćanja jednakosti do različitosti, arhitektonskim barijerama, borba sa sustavom za dobivanje asistenta. Veliki broj osoba s invaliditetom uspješno završe fakultete. Potom slijedi traženje posla, prilagođenog radnog mjesta što je vrlo mala mogućnost za naći. Kome se otvori mogućnost da se zaposli, malo kada je osoba u potpunosti sasvim zadovoljna – da se ne osjeća kao da je na pshiloškom promatranju te da se ne osjeća diskriminirano među kolegama.

Što je bilo prije prilično jednostavno danas je sve kompliciranije. Više nije tako lako doći do ortopedskih pomagala, primjerice – električnih kolica. Za dobivanje novih kolica treba čitavi protokol ponavljati kao da osoba traži prvi put električna kolica pa mora obaviti nalaze doktora od fizijatra, psihologa, neurologa i komisije da li joj trebaju kolica i u kojem iznosu će odobriti. A iznos cijene je sve više manji od HZZO-a, razliku osoba mora sama nadoplatiti za kvalitetnija kolica da se bolje osjeća, a da ne bude osjećaj kao da sjedite u košari za ljuljanje što vam odgovara neko vrijeme. – Čemu sve to? Da nas testiraju kao kuniće na probnim pokusima? – Sasvim jednostavno rečeno to je maltretiranje osobe i osoba koje žive sa njom kao i besmisleni dodatak troška. Kao i ići po sedmi puta na utvrđivanje postotka invaliditeta.

Govori se o osobnim asistentima za osobe sa težim stupnjem invaliditeta da će biti svima dostupno za kvalitetniji samostalniji život, međutim nažalost nije tako. Sve dok se naziva pilot projekt osobnog asistenta, sve osobe sa težim stupnjem invaliditeta i djece s teškoćama za pripomoć u nastavi neće ih dobiti, jer nije u državnom sustavu već je samo pilot projekt – tako da država nema odgovornost.

Iako je potpisana Konvencija o pravima osoba s invaliditetom, sve se više krše prava i sve više osoba žive u siromaštvu. Ovaj Međunarodni dan osoba s invaliditetom je samo sitna iglica našim političarima što će im brzo prohujati kroz uši o crticama naših života, ma koliko god pričali o “jednakim mogućnostima” svih nas građana Lijepe naše u kojoj živimo sa In-demokracijom. Željela bi iduće godine napisati da staze vode prema kvalitetnijem životu osoba s invaliditetom ili će ostati kao kutijica neostvarenih želja koju još nije stigao otvoriti čarobnjak iz bajke. Iako nisam pesimistična osoba, ali previše ne vjerujem u bolje sutra, možda će ipak sitna iglica stvori nit vodilju u bajku koja će se pretočiti u zbilju. Ne znam zašto neki ljudi i roditelji još upotrebljavaju termin djeca i osobe sa posebnim potrebama kao da smo u nekom posebnom celofanu, svatko je od nas poseban na svoj način bez obzira da li je dijete ili osoba s invaliditetom ili nije. Bolje rečeno dijete i osoba sa posebnim, sposobnostima, ne mogućnostima i mogućnostima što zaista i jesu.

Andrea Belić

Ako još niste, sada možete lajkati portal Volim Ivanić

2015-12-04T10:40:27+00:003. Prosinac, 2015.|Članci|
Stranica koristi web kolačiće Više informacija PRIHVAĆAM
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.