Svi sve znaju

Sanja Mladiček - umna kolumnaJedno od obilježja manjih gradova i mjesta je da svi sve znaju, a naš Ivanić tu nije iznimka.

Već u jaslicama i vrtiću roditelji znaju skoro svu djecu, tko su im roditelji, gdje stanuju, gdje i kako žive. Tetice i učiteljice, odnosno učitelji, kasnije profesori su isto poznati jer ako već nisu predavali samim roditeljima, predaju njihovom nećaku ili susjedovom sinu. I o njima se zna skoro sve. Isto tako o javnim službenicima, trgovcima, obrtnicima, poduzetnicima i onima koji se vole tako nazivati, doktoricama, sestrama, susjedima i to daljnjima kao i bližnjima, što obuhvaća skoro cijeli Ivanić.

Ako slučajno za nekoga ne znaju, znaju tko zna. Pa pitaju ili se jednostavno povede razgovor.

I tu nastaje ona famozna usmena predaja koja osim baratanja činjenicama često donosi i dosta izmišljenih detalja koji s vremenom i daljnjom predajom postaju veći i značajniji. Takozvani trač.

Čim šokantniji tim zanimljiviji.

Svi smo ga vjerojatno čuli, o drugima ili nešto rjeđe o nama samima. Naime, postoji neko nepisano pravilo da onaj o kome se priča često zadnji sazna. Njemu se ne govori, nego uvijek o nekoj trećoj osobi. Sa sigurne udaljenosti i uz obavezno “nemoj nikome reći” što pridonosi još većoj brzini prenašanja.

Osobno, priznajem, nisam nikada bila dobra čak ni u samom slušanju tračeva. Ili nisam znala o kome se priča, iako mi to bili recimo treći susjed ili nisam znala zašto je to što se priča bitno i što je tu zanimljivo, a ponajmanje sam razumjela ono ljudima najslađe – tko je s kim, zašto i gdje. Ubrzo su me otpisali kao tračericu, čak i za slušanje, što mi uopće nije krivo.

No, to što svi sve znaju ne mora nužno biti loše. Pa gdje bi čovjek u velikom gradu mogao zaboraviti novčanik, a ipak obaviti kupnju, doći u ambulantu i samo reći “mama me je poslala”, podići pošiljku bez osobne iskaznice ili samo reći da je nešto u blizini stare kuglane pa da svi znaju gdje bi to bilo mada same zgrade već odavno nema. Gdje bi drugdje čovjek mogao u ljekarni doći po recept za tatu, bez spominjanja imena i imena lijeka ili u knjižnicu po knjige bez da se naglašava što se voli čitati.

Samo u takvom malom gradu, u Ivaniću.

Treba se prilagoditi i na neki način iskoristiti prednosti malog grada. Čak i one prednosti koji znaju biti i nedostaci. Jedna od takvih je i to da svi sve znaju.

A da svi sve znaju u Ivaniću, znamo svi.

Sanja Mladiček

2017-05-23T20:38:01+00:009. Rujan, 2013.|Članci, Umna kolumna|
Stranica koristi web kolačiće Više informacija PRIHVAĆAM
Koristimo kolačiće! To znači da korištenjem ove web stranice pristajete na uporabu tih datoteka i koristite sve funkcionalnosti podržane tom tehnologijom. Molimo vas da prihvatite uvjete korištenja.