Postoji kod nas još jedna znamenitost s kojom smo poznati u bližoj i daljnjoj okolici. To je naš Ponte Rosso, odnosno plac s robom – neki bi rekli kramerajem, kod Zelenjaka
Radi se pretežno o odjeći i obući, često sumnjivog modnog izričaja i porijekla, ali znatno nižih cijena nego u trgovinama. Čovjek sebe i dijete može obući od glave do pete za doslovce stotinjak kuna, pa to mnogi i čine. Besparica je, kredita , režija i općenito troškova je jako puno i ljudi se snalaze kako god mogu, znaju i umiju. Sve što je jeftinije dobro dođe, pogotovo stoga što se neke stvari jednostavno moraju kupiti. Djeci, ako nikome drugome. Školska godina dolazi, treba nabaviti čudo odjeće, obuće i školskih potrepština. Najlakše i najjednostavnije ih je kupiti na našem placu, pa stoga to mnogi i čine. Javno ili potajno.
Znam za slučaj nekih naših ivanićkih dama (ili onih žena koje sebe tako vide) koje kupuju na placu, pa pričaju kako su to kupile u tom i tom butiku ili čak negdje u inozemstvu. I njihova djeca isto tako. Velika i mala. Čemu to? Po meni, čista glupost i snobizam.
Osobno, kupujem na placu. Jako puno toga. Nekada planski, a nekad samo kad naiđem na nešto što mi je neodoljivo, cijenom ili izgledom. S kvalitetom sam uglavnom zadovoljna. Događalo mi se, vrlo rijetko, da nešto nije bilo očekivane kakvoće, ali ruku na srce, nije ni markirana roba uvijek ni postojana s bojom, a niti nesklona razvlačenju i habanju. Ne mislim da je kupnja na placu nešto sramotno, naprotiv. Uvijek kad me pitaju gdje sam nabavila tu lijepu haljinu ili prekrasne bijele sandale, s ponosom kažem da su s placa i navedem cijenu od tih desetak ili nešto više kuna, ponosna na sebe i svoju kupovinu
A porijeklo robe? Deklaracije, porezi i davanja? Iskreno, nije me briga. Nama u ovim kriznim vremenima treba Ponte Rosso. On ne samo da popravlja kućni budžet, nego i veseli. Veseli sve nas koji volimo proći barem jedan krug po placu pa uz to možda i nešto kupiti. Za desetak ili tunegdje kuna . Na Ivanićkom Ponte Rossu.