Volim Ivanić
Priznajem. Dovoljan mi je najmanji i najbenigniji poticaj tipa: „Vi ste iz Ivanića?“ ili „“Nisam nikada bila/bio u Ivanić-Gradu..“ pa da izbacim bujicu riječi iz sebe, veličajući svoj Ivanić. Prekrasan mali obiteljski gradić blizu Zagreba, koji ima baš sve što čovjek može poželjeti. A ako mu slučajno nešto više zatreba, tu je Zagreb koji je na dvadesetak minuta autocestom. Ni preblizu ni predaleko. Taman. Kao sve u Ivaniću.Imamo, znate, krasne vrtiće, nekoliko osnovnih škola, veliki srednjoškolski centar, dom zdravlja naravno, a i Naftalan. Niste čuli za Naftalan?
Nova bujica riječi o lječilištu koje je toliko jedinstveno da postoji samo još jedno, u Rusiji, a to se ne broji, jer je to jako daleko. Zato nam i dolaze ljudi iz cijelog svijeta, na liječenje i oporavak.
Pri tome neću spomenuti da Ivanić nema puno zarade od lječilišnog turizma, da je to kod nas prilično nerazvijeno i da gostima u biti nemamo što ponuditi osim samog liječenja.
Neću spomenuti niti da se u mojoj ulici, koja je jedna od najvažnijih i najprometnijih ulica u Ivaniću, javna rasvjeta gasi već u 23 sata stvarajući probleme pješacima, biciklistima, a i svima ostalima. Neću spomenuti niti da nemamo pitke vode, al zato imamo česte ljetne redukcije ili da nam vlak prolazi posred grada.
Neću spomenuti brdo toga, ali ne zato što bih željela nekoga prevariti ili zato što sama te stvari ne vidim. Vidim. I smetaju, kako ne bi. Nego…volim Ivanić.
Ove stvari će se popraviti. Hoće. Naravno da hoće. Ma kako ne bi, pa riječ je o Ivaniću.
To vam je prekrasan malo obiteljski gradić blizu Zagreba…
Sanja Mladiček